Koncert posle kog se ne ostaje isti

Priča o koncertu Nila Janga i njegovog pratećeg benda Promise of the Real, koji se desio 23. jula u austrijskom mestu Klam.

 

Nakon četiri sata čekanja na granici i nešto više od 12 sati klackanja u kombiju u kome ste za noge imali manje prostora nego na balkonu Kolarca, stigao sam u Beograd. Kada na to dodate desetak sati u odlasku u istom tom sardina položaju, dve neprespavane noći i višečasovno stajanje na suncu, postavlja se logično pitanje zbog kakvog nasledstva ili posla sam potegao 800km dugačak put u Austriju. Elem, moje nasledstvo i moj posao se zove koncert Nila Janga, koji je u subotu bio održan u malom austrijskom selu Klam.

Pa da li je taj dviopočasovni koncert vredeo tog teškog, neudobnog, dvadesetčetvoročasovnog puta? Hm.

142207111579641a46167f647149171_v4_big

Čim sam se vratio, otišao sam na obližnju pumpu. Hteo sam da sipam gorivo u auto i da tog dana ne mrdnem malim prstom, toliko sam mrtav bio. Na pumpi sam izašao iz auta i počeo da razmišljam o koncertnoj verziji pesme „Powderfinger“. Pogled mi je bio u daljini, dok sam po glavi premotavao za koliko je gitarskih solaža Nil zapravo proširio pesmu. Kada mi je prišao pumpadžija, samo sam mu rekao da mi sipa dizel. Nije mi bilo jasno kako neko može pesmu koja je već decenijama najlepša na svetu, uživo da odsvira još bolje od toga. A onda mi se pogled vratio iz daljine pravo na pumpu. Tada sam video da radnik sa pumpe sipa dizel u moj auto. Toliko sam bio daleko tih nekoliko trenutaka, da sam mu ’ladno tražio dizel za auto koji troši običan benzin! Nije bilo druge, nego da odguram auto u stranu i potražim pomoć.

Nakon više od sat vremena po najvećem suncu, uz pomoć dva creva, prazne plastične flaše i plastične čaše, ćale i ja smo nekako isisali sav dizel. U vazduhu, na asfaltu, na prstima i ustima, osećao se miris benzina. Ali uspeli smo nekako. Napunio sam 20 litara mog goriva u auto (ovog puta sam mu tražio o-b-i-č-a-n) i opet je radio kao podmazan. Dok sam parkirao auto ispred zgrade i dalje sam razmišljao o tom nestvarnom soliranju na „Powederfinger“. Očigledno još uvek nisam bio u Beogradu.